Siguran put u nestanak Hrvata

U tijeku je zagrijavanje političke scene pred parlamentarne izbore, stoga treba, uz već bezbrojna ponavljanja, skrenuti pozornost takmacima za nositelje političke vlasti na dugogodišnje demografsko nestajanje Hrvatske, nedvojbeno, srednjoročno i osobito dugoročno, najveći problem države. Pravi se dojam o spomenutom problemu može dobiti ako se obiđu i vide veliki prostori u Hrvatskoj na kojima je nekada bujao život, a danas su pusti ili je na njima preostalo samo starije stanovništvo. To potvrđuje i dugogodišnja statistika broja rođenih i umrlih koja pokazuje da je u Hrvatskoj od 1991. do kraja 2014. broj umrlih nadvisio broj živorođenih čak za 195.000. I godišnja priopćenja o broju živorođenih i umrlih pokazuju kako iz godine u godinu naselje po naselje ostaje bez ljudi. Opustjeli se prostor širi, zasad bez ikakve utemeljene nade da će se taj proces zaustaviti, a kamoli preokrenuti. Što Hrvatska dublje upada u demografsko nestajanje, to se taj problem sve više zaobilazi. Hrvatski demografi već više od pola stoljeća sustavno i neprekinuto obrazlažu, pišu, govore o nepovoljnim dugoročnim demografskim trendovima u Hrvatskoj. Demografske su promjene naime predvidive, što možemo potkrijepiti činjenicom da je akademkinja Alica Wertheimer-Baletić još 1971. napisala da se Hrvatska nalazi na pragu depopulacije ako se ne počne provoditi primjerena demografska politika. U kontekstu toga treba shvatiti i projekciju broja i dobnog sastava stanovništva u Hrvatskoj do 2051.

Hrvatska se desetljećima raseljava, a posljednjih godina taj trend  još više raste

Projekcije stanovništva nezaobilazne su pri kreiranju gospodarske, socijalne, obrazovne, zdravstvene i drugih državnih/makroekonomskih politika kako bi se osigurala dostatna prilagodljivost promjenama. Upravo zato projekcije stanovništva objavljuju za to zadužene europske institucije i UN te demografi u pojedinim državama koji se time bave. Svrha je upozoriti na buduće demografske promjene. U tu su svrhu ovdje predočene naše projekcije stanovništva koje smo izradili za Hrvatsku do 2051.

Gubitak hrvatskoga sela i malih gradova

Projekcije pokazuju ne samo koliko će Hrvatska imati stanovnika 2051. već i ono što je vrlo bitno za ekonomski i socijalni razvoj, a to je dobni sastav stanovništva. One pokazuju realni ishod sadašnjih demografskih procesa jer pretpostavljaju što će se dogoditi ako se nastave sadašnji demografski trendovi. Svakako treba imati u vidu da polazimo od ukupnoga broja stanovnika prema popisu 2011. godine, to znači da su u ukupnom broju stanovnika Hrvatske i oni koji su iselili iz Hrvatske nakon popisa 2011. Za malobrojnu hrvatsku populaciju ta su iseljavanja zaista velika. Posljedice dugoročnoga niskog fertiliteta i k tomu više od stoljeća iseljavanja iz Hrvatske već su se duboko ukorijenile i očigledne su: dugogodišnje smanjivanje ukupnog broja stanovnika, prirodno smanjenje broja stanovništva (zbog više umrlih nego rođenih), demografsko starenje, problem skrbi o starijim samačkim kućanstvima na velikom rijetko naseljenu prostoru, problem mirovinskog, zdravstvenog i sustava socijalnog osiguranja i već dugogodišnji ekonomski pad, rijetko prekidan malim ekonomskim rastom. Gdje su korijeni tim zaista krajnje zabrinjavajućim demografskim kretanjima?

Splet političkih i gospodarskih prilika na današnjem hrvatskom državnom prostoru stoljećima je bio zapreka oblikovanju prikladnog sustava većeg broja malih urbanih centara koji bi unutar svoga gravitacijskog područja zadržali poželjan broj stanovnika. Politika gospodarskoga razvoja provođena odmah nakon Drugoga svjetskog rata dodatno je ubrzala povijesno naslijeđen neravnomjeran prostorni razmještaj stanovništva. Sve to treba povezati s izostajanjem odgovarajuće društveno usmjeravane prostorne politike gospodarskog razvoja. U Hrvatskoj su veliki prostori na kojima nije bilo rastućih gradova gospodarski koliko-toliko egzistirali dok je osnovni izvor egzistencije bila tradicionalna poljoprivreda. Primjer snažne prostorne depopulacije je prostorom najveća hrvatska županija, Ličko-senjska, s gustoćom naseljenosti od 9,5 stanovnika na km². Hrvatska nije oblikovala sustav većeg broja gradova, za hrvatske populacijske uvjete srednje veličine, koji bi razvojem izvan poljoprivrednog sektora gospodarstva postupno prihvaćali stanovništvo iz svojeg okružja koje se odlijeva iz poljoprivrede. To je glavni razlog sužavanja razvoja na sve manji i manji prostor i proizvodnje viška stanovništva u rijetko naseljenoj Hrvatskoj.

Neravnomjeran raspored stanovništva

Upravo je to bitno za razumijevanje sadašnjega stanja i ujedno odgovor na pitanje: Zašto Hrvatska uvijek ima relativno visoku stopu nezaposlenosti? Dobra opća razvojna politika ne bi se oslanjala samo na velike gradove, što je bio slučaj u Hrvatskoj. Kako je već dijelom istaknuto: naglašeni neravnomjerni prostorni razmještaj stanovništva u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata dodatno je pogoršan mjerama ekonomske i društvene politike. Industrijalizacija pod svaku cijenu i u što kraćem roku i diskriminirajuća politika prema selu i seljaštvu potaknuli su, kako je rekao sociolog Josip Županov, „dotad neviđen transfer stanovništva, koji poprima značajke biblijskog egzodusa“.

U šezdesetim godinama 20. stoljeća egzodus sa sela zaobišao je male gradove, manjim se dijelom slio u gradove srednje veličine, a najviše se usmjerio prema Zagrebu, Splitu i Rijeci. Drugi egzodusni smjer sa sela vodio je prema inozemstvu jer je od oko 300.000 odseljenih na rad u inozemstvo njih oko 80 posto otišlo sa sela. No nije odlazilo samo seosko stanovništvo, nego i ono iz većine malih gradova. Prema istraživanju koje sam proveo, već od 1978. seoska naselja u Hrvatskoj bilježe prirodno smanjenje broja stanovnika, tj. veći broj umrlih nego živorođenih. Zbog velikog odljeva mladoga stanovništva hrvatska su sela i mali gradovi znatno iznad hrvatskoga prosjeka demografski ostarjeli. Dakle, iza seoskih naselja demografski su gubitnici i gradići. Ako su mali gradovi dobro prometno povezani s većim gradskim centrima, s demografske je strane to vrlo povoljno. To pokazuje primjer malih gradova u priobalju u Splitsko-dalmatinskoj i Zadarskoj županiji, ali i u nekim dijelovima Međimurske županije. Da je kojim slučajem Hrvatska otvarala radna mjesta u malim gradovima, zadržalo bi se seosko stanovništvo u njihovoj okolini i danas bi demografska slika bila kudikamo bolja. Kako su se od uspostave samostalne države Hrvatske mijenjali nositelji političke vlasti na razini države, tako su se donosili novi dokumenti s mjerama čija je provedba trebala najprije zaustaviti dalju demografsku eroziju, a nakon toga ih i preokrenuti u pozitivnom smjeru, a na tome je uglavnom i ostalo.

Imigracija ne rješava problem

Vrijeme prolazi, a Hrvatska demografski jednostavno kopni. Ima i lutanja s dobrim namjerama jer se trenutno može čuti mišljenje kako bi Hrvatska mogla zadržati dio izbjeglica i tako ne samo ublažiti ljudsku tragediju već i od toga imati koristi u revitalizaciji opustjelih hrvatskih prostora. Problem izbjeglica s Bliskog istoka treba gledati kao pitanje čovjekoljublja i pomoći ljudima u velikoj nevolji bez obzira što su suvremene prisilne migracije posljedice globalnoga geostrateškog preslagivanja interesa velikih sila. Europa je toliko upletena u mrežu posljedica da i ne spominje uzroke. Ako je suditi po onome što se može pročitati ili čuti u medijima, izbjeglice žele useliti u najrazvijenije zapadnoeuropske zemlje. U situaciji kad se nastavljaju iseljavanja s velikog prostora u Hrvatskoj prvenstveno stoga jer nema radnih mjesta govoriti kako ćemo demografske manjkove nadomjestiti imigracijom posve je nerazborito. Ako s tog prostora stanovništvo iseljava jer nema razvoja, neutemeljeno je uopće govoriti kako ćemo imigracijom nadomjestiti demografske manjkove jer za to, nažalost, sada nema potrebe.

Može li se uopće potaknuti revitalizacija prostora s kojih se tijekom čitavog 20. stoljeća neprekinuto iseljavalo stanovništvo? Afirmacijom pronatalitetne politike i decentralizacijom razvoja mogla bi se očekivati stabilizacija i zaustavljanje dalje demografske erozije, ali s manjim brojem stanovnika, što je posljedica dugoročnih prošlih demografskih kretanja. Pritom bi središnju ulogu trebalo dati gradskim naseljima na spomenutim depopulacijskim prostorima. Pogrešno je vjerovati da će gospodarski razvoj spontano, tj. sam po sebi, djelovati na zaustavljanje i preokretanje nepovoljnih demografskih procesa. Recentne demografske trendove u Hrvatskoj nemoguće je zaustaviti i preokrenuti u pozitivnom smjeru bez promišljene sustavne dugoročne državne intervencije, od lokalne zajednice do središnjih državnih institucija. Za to su, zasad, mali ili gotovo nikakvi izgledi.